Fiksator za vanjsku fiksaciju serije Φ5.0 – Distalni okvir radijusa

Distalni prijelomi radijusa (DRF) javljaju se unutar 3 cm od distalnog dijela radijusa, što je najčešći prijelom gornjih udova kod starijih žena i mladih odraslih muškaraca.Studije su pokazale da DRF-ovi čine 17% svih prijeloma i 75% prijeloma podlaktice.

Manipulativnom redukcijom i fiksacijom sadre ne mogu se postići zadovoljavajući rezultati.Ovi prijelomi mogu lako promijeniti položaj nakon konzervativnog liječenja, a komplikacije, poput traumatske nestabilnosti koštanog zgloba i zgloba šake, mogu se pojaviti u kasnoj fazi.Kirurški zahvati se izvode za liječenje prijeloma distalnog radijusa tako da pacijenti mogu izvoditi odgovarajući broj bezbolnih vježbi za ponovno uspostavljanje normalne aktivnosti uz minimaliziranje rizika od degenerativnih promjena ili invaliditeta.

Liječenje DRF-ova u bolesnika u dobi od 60 i više godina provodi se korištenjem sljedećih pet uobičajenih tehnika: sustav volarne ploče za zaključavanje, nepremošćivanje vanjske fiksacije, premošćivanje vanjske fiksacije, perkutana fiksacija Kirschnerovom žicom i fiksacija gipsom.

Pacijenti koji se podvrgavaju DRF operaciji s otvorenom redukcijom i unutarnjom fiksacijom imaju veći rizik od infekcije rane i tendonitisa.

Vanjski fiksatori se dijele na dvije vrste: križni i nepremosni.Križnozglobni vanjski fiksator ograničava slobodno kretanje zgloba zbog vlastite konfiguracije.Nepremostni vanjski fiksatori naširoko se koriste jer dopuštaju ograničenu aktivnost zgloba.Takvi uređaji mogu olakšati redukciju prijeloma izravnim učvršćivanjem fragmenata prijeloma;omogućuju jednostavno liječenje ozljeda mekog tkiva i ne ograničavaju prirodno kretanje zgloba tijekom razdoblja liječenja.Stoga se nepremošćujući vanjski fiksatori široko preporučuju za liječenje DRF-a.U posljednjih nekoliko desetljeća upotreba tradicionalnih vanjskih fiksatora (legure titana) postala je popularna zbog njihove izvrsne biokompatibilnosti, visoke mehaničke čvrstoće i otpornosti na koroziju.Međutim, tradicionalni vanjski fiksatori koji su izrađeni od metala ili titana mogu uzrokovati ozbiljne artefakte u skeniranju kompjutoriziranom tomografijom (CT), što je navelo istraživače da traže nove materijale za vanjske fiksatore.

Unutarnja fiksacija temeljena na polietereterketonu (PEEK) proučava se i primjenjuje više od 10 godina.PEEK uređaj ima sljedeće prednosti u odnosu na materijale koji se koriste za tradicionalnu ortopedsku fiksaciju: nema alergije na metal, radiografska vidljivost, male smetnje s magnetskom rezonancijom (MRI), lakše uklanjanje implantata, izbjegavanje fenomena "hladnog zavarivanja" i bolja mehanička svojstva.Na primjer, ima dobru vlačnu čvrstoću, čvrstoću na savijanje i otpornost na udarce.

Neka su istraživanja pokazala da PEEK fiksatori imaju bolju čvrstoću, žilavost i krutost od metalnih fiksatora, te imaju bolju čvrstoću na zamor13.Iako je modul elastičnosti PEEK materijala 3,0–4,0 GPa, može se ojačati ugljičnim vlaknima, a njegov modul elastičnosti može biti blizak onom kortikalne kosti (18 GPa) ili dosegnuti vrijednost legure titana (110 GPa) mijenjanje duljine i smjera karbonskih vlakana.Stoga su mehanička svojstva PEEK-a bliska onima kostiju.Danas je vanjski fiksator na bazi PEEK-a dizajniran i primijenjen u klinici.