ortognatska 0,6 anatomska L ploča

Urezane linije, u koracima od 1 mm, na implantatima pružaju vizualnu pomoć za savijanje ploče.

Oralna i maksilofacijalna deformacija odnosi se na abnormalnu veličinu i oblik maksile uzrokovan abnormalnim razvojem maksile, abnormalni odnos između gornje i donje maksile i njezin odnos s drugim kraniofacijalnim kostima, kao i abnormalni odnos između maksile i zuba, abnormalnoj funkciji oralnog i čeljusnog sustava te abnormalnoj morfologiji lica. Svrha ortognatske kirurgije je ispravljanje pogrešno postavljenih zuba, namještanje neskladnog zubnog niza i odnosa zuba i čeljusti, uklanjanje smetnji između zuba i čeljusti, urediti denticiju i eliminirati kompenzatorni nagib zuba kako bi se operativnim zahvatom omogućilo nesmetano pomicanje zasječenog koštanog segmenta u predviđeni položaj korekcije i uspostavljanje dobrog odnosa između zuba i čeljusti.

Još 1928. Fauchard je pokušao ispraviti dislokaciju jednog zuba zubnom stezaljkom, ali kirurško liječenje koštanih deformiteta zuba i čeljusti razvio je Hullihen 1848. i prvi put izvijestio 1849. Od tada, iako su mnogi znanstvenici uložili napore istražiti i poboljšati, učinak liječenja nije idealan zbog ograničene tehnologije i medicinske razine u to vrijeme, tako da u sljedećih 100 godina liječenje dentalnih i maksilofacijalnih deformiteta napreduje sporo. Sve do kasnih 1950-ih, s razvojem anesteziologije, temeljne kirurgije, primijenjene anatomije i specijalnih kirurških instrumenata, brzo se razvila kirurška korekcija dentalnih i maksilofacijalnih deformiteta.

Godine 1957. Trauner i Obwegeser prvi su put izvijestili da je sagitalnu split osteotomiju ramusa korištenjem intraoralnog pristupa poboljšao Dal Pony (1961.), označavajući novu fazu kirurškog liječenja maksilofacijalnih deformiteta. Od 1970-ih, zahvaljujući Bellu i napori mnogih znanstvenika, u sustavu prokrvljenosti čeljusti čeljusti i tkiva primijenjene anatomije i prokrvljenosti presječene kosti nakon dinamičkih promjena proboja, dodatno su postavili biološku osnovu moderne kirurgije čeljusti, kako bi se postigao svaki zub - - transplantacija ljepljive periostalne kosti translokacije kompozitnog tkiva peteljke, daje znanstvenu osnovu i jamstvo uspjeha. Osim toga, uspostavljanje principa kirurško-ortodontskog kombiniranog liječenja čini kirurško liječenje dentalnih i maksilofacijalnih deformiteta savršenijim i istinski ulazi u novo razdoblje kombiniranja funkcije s morfologijom.

Budući da se kirurško liječenje bolesnika s dentalnim i maksilofacijalnim deformacijama treba temeljiti na deformacijama i zahtjevima liječenja, dentalno-koštani kompleks treba otvoriti i pomaknuti kako bi se rekonstruirao trodimenzionalni prostorni odnos i funkcija normalne dentalne i maksilofacijalne strukture, i kako bi se dobio zadovoljavajući kozmetički učinak maksilofacijalnog. Stoga, plan liječenja, zub? Prilagodba odnosa, mjesto reza kosti, smjer i udaljenost pomaka kosti te izbor kirurškog plana trebaju biti sve prije operativnog zahvata točno razmotriti i osmisliti, a očekivani terapijski učinak odabranog plana treba preoperativno predvidjeti.

Ortognatska kirurgija se koristi za rješavanje funkcionalnih abnormalnosti ili morfoloških abnormalnosti lica uzrokovanih abnormalnom veličinom i oblikom gornje čeljusti uzrokovane razvojem gornje čeljusti, kao i abnormalnim odnosom veličine i oblika gornje čeljusti i ostalih kostiju lica. Kirurški zahvat može biti potreban za poboljšanje crta lica, uključujući jaku prednju protruziju gornje alveole (zubi), donju prednju izbočinu alveole (prekomjerni zagriz), velike otvore prednje čeljusti i ozbiljne devijacije kostiju.